Osiromašena kraljica marioneta

Iako vlada svijetom lutaka, kraljica marioneta je unutar zbilje tek pijun u rukama moćnika. Ma koliko se trudila prerezati konce i zavladati vlastitom sudbinom, njezino postojanje nužno ovisi o nitima koje život znače i silama što ih povlače. Kao takva, marioneta je jedan od najčešćih modela umjetnosti i stvarnosti, a nebrojenu obitelj (anti)junaka, čvrstim koncima privezanih za tragični kraj, predvode Romeo i Giulietta. Nad njihovu ljubav, kao što znamo, nadvili su se mračni oblaci međuobiteljske svađe, kojoj je korijenje zaboravljeno, a koja ih razdvaja za života da bi ih združila tek na zajedničkom odru.

Prizor iz ambicioznog, ali tehnički nepreciznog postava Shakespeareova klasika

Slavna ljubavna priča svojom kobnom petljom uvijek iznova izaziva kazališni svijet. Posljednji u niski onih koji su prihvatili izazov, Dubravko Torjanac, vrlo je hrabro Montecchije i Capuletije u koprodukciji Dječjega kazališta Branka Mihaljevića i HNK-a u Varaždinu pretočio u marionete. Hrabro, jer je kraljica lutaka, zbog zahtjevne animacije i nedostatka domaćih lutkara spremnih da se bace ukoštac s njom, jako rijetka gošća hrvatskih lutkarskih kazališta. Dok je Torjančeva ideja za svaku pohvalu, konačni rezultat, nažalost, bitno je slabiji. Nekoliko je ključnih razloga za to. Prvi je činjenica da je marioneta ostala tek pokretač osnovne ideje – sputanosti Romea i Giuliette koncima okoline. Ta ideja, nažalost, na sceni nije provedena dosljedno. U predstavi se, naime, otvara afirmativna komunikacija između lutke i njezina animatora, posebice u nekoliko susreta Giuliette i glumice Lidije Kraljić, što je u opreci s dramom u kojoj su likovi žrtve vlastitog „animatora“. Sličan nesklad teksta i predstave naslućuje se i u sceni dvoboja Mercuzija i Tebalda, u čije se ime bore glumci (pretpostavljamo iz tehničkih razloga). Čitan kroz idejni ključ, taj scenski sukob manipulatore na neki način pretvara u žrtve vlastitih žrtava. Prodor glumaca u lutkarsku igru općenito je tek skiciran, ne i zaokružen. Tako glumac koji tumači Romea, Goran Guksić, na početku odbija biti dio igre u koju ga uvlače, što ne pokrepljuje daljim akcijama, a na isti, pomalo nejasan način, iz svog lika u jednoj sceni izlazi Areta Ćurković. Iako ti izleti otvaraju pitanja poput – jesu li likovi ipak vladari svojih sudbina, odnosno predstavljaju li isprepletena marioneta i animator nedjeljivost čovjeka i njegove sudbine, razvoj predstave, nažalost, ne nudi odgovore ni dalje smjernice.

Sljedeći veliki problem predstave jest činjenica da na izvedbenom planu nije oblikovana lutkarski, već su marionete oponašale ljude i ljudske pokrete, postavši tek njihova lošija verzija. Romeu, primjerice, nije palo na pamet da se uspne po vlastitim koncima kako bi dohvatio Giuliettin balkon, niti je ona poletjela od silne ljubavi prema njemu. Akciju je općenito zamijenio dijalog lutaka što su se minimalno i dobrim dijelom nesigurno kretale scenom, provodeći vrijeme uglavnom u statičnoj i neprirodnoj pogrbljenosti lagano savinutih koljena. Razlozi nesigurnosti leže u tehničkoj osobini lutaka (Ivan Duić), koje se nisu mogle u potpunosti ispraviti, te nedovoljnoj uvježbanosti lutkara (što će, nadamo se, s brojem izvedbi polako nestajati). Rezultat svega toga izostanak je još jedne važne karakteristike marionete – poetičnosti.

Koliko su se glumci mučili s marionetama, pokazuju zbrzani i nimalo osmišljeni dolasci, točnije „doleti“ većine lutaka na povišen prostor igre. Tek nekolicini glumaca pošlo je od ruke oblikovati punokrvne scenske likove, udahnuvši im karaktere i prepoznatljive pokrete. Najuvjerljiviji je bio Edi Ćelić, koji je oblikovao vrlo privlačna i duhovita cinika fra Lovru te vrlo pokretljivog, zaigranog i zabavnog Merzucija. Marionete su se u njegovim rukama s lakoćom kretale, bacale i padale, uspješno oživjevši kao likovi. Vrlo dobra bila je Lidija Kraljić, koja je uspjela udahnuti život Giulietti, posebno nas se dojmivši u monologu na balkonu u kojemu je potencijalni srcedrapateljni trenutak zamijenila živom i životnom ljubavnom ljutnjom. Iako je pokušavao doskočiti neprirodnom položaju Romea, spuštajući ga u klečeći položaj i naslanjajući na zid, Goran Guksić nije naslovnoga junaka uspio pretvoriti u zaljubljenoga mladca i ponosnoga ljubavnog patnika. Istaknuli bismo još Aretu Ćurković, koja je Giuliettinoj dadilji uspjela udahnuti simpatičnu živost, dok ostali glumci – Đorđe Dukić, Inga Šarić, Snježana Ivković i Tihomir Grljušić nisu u potpunosti uspjeli stvoriti likove od svojih marioneta.

Uz tehničku nepreciznost, kod lutaka Ivana Duića zbunila nas je i prevelika izduženost usta, koja im je dala karikaturalni izraz. To je posebno zasmetalo u trenutku u kojem je Giulietta u suzama zaronila u jastuk ustima, umjesto licem. Znatno bolji posao Duić je napravio kao scenograf. Stvorivši (lutkarsku) scenu na sceni, natkrilio ju je pomičnim platnom poput jedra koje je moglo mijenjati pozicije i funkcije od plafona preko nebeskog prekrivača do zida nerazumijevanja, zabrana i šutnje, koji, nažalost, nije u potpunosti iskorišten. U glazbi Davora Bobića sudarali su se milozvučni renesansni tonovi sa znatno odrješitijim udaraljkama, što nije uspjelo stvoriti poetičan i romantičan okvir. 

Na kraju, iako nas raduje povratak marionete na hrvatske kazališne daske, ostajemo razočarani jer predstava nije ispunila očekivanja, kraljicu lutaka beskrajnih mogućnosti svevši tek na golu ideju (nedosljedno provedenu).